“The Screen Genesis / Sun Uranus” , Deus Ex Machina, photography, 2017. ©

 

ABOUT Deus Ex Machina Project /Latin: [ˈdeʊs ɛks ˈmaː.kʰɪ.naː]: /ˈdeɪ.əs ɛks ˈmɑːkiːnə/ or /ˈdiːəs ɛks ˈmækɪnə/;^[1] plural: dei ex machina) is a plot device with a function to resolve an otherwise irresolvable plot situation, to surprise the audience, to bring the tale to a Happy ending, or act as a comedic device.

This project is inspired with the paradox we found ourselves  through our everyday, contemporary lifestyle, were we actively participate in a virtual reality that is expanding, pulsating and is evolving into an extension of reality, in which we co-exist physically, but without the physical contact itself.

On one side – we have the possibility of connection with the other, the access to our closest ones at every moment – while on the other side, we can experience the sensation of separation and exclusion, isolation form others, after we come to realise there is no real physical closeness – we are talking to the screen.

This is the story of the Screen. The Screen is a mediator, he is witnessing to our relationships and is omnipresent.

The project Deus Ex Machina – it is based on a photography, screenshoots, Skype camera shoots, photos from mobile phone devices, that I have used in order to understand how The Screen sees us, by watching, analysing, sharing data and projecting.

The Screen is watching at us and is mediating in our private conversations. The Screen is a foggy layer and is the only prof of the existence of  the”meta-zone“. He lives in the “meta -zone”,  a place we are visiting too, once we look at The Screen. 

The Screen is connecting us and keeping us apart from each other. 

 

 

 

 

 

“Overlactating / Tinder – Venus Pluto”  , 2017, Deus Ex Machina, 100x50cm ©                             “The Worst Fear / Grindr – Mars Saturn”, 2017, Deus Ex Machina, 100x50cm ©

 

 

 

 “Dio – 21.Century Mercury”, Deus Ex Machina, digital photography, 2017. ©

 

 

“Deus Ex Machina” exhibition was observed by a young and prospectus neuroscientist, Dr. sc. Petra Dolenec, who was inspired to talk about the exhibition after she saw the photographs for “Deus Ex Machina” and noticed the similarity of the landscapes she usually see in the laboratory,  during her PHD teases exploration on the topic “Brain Trauma”.

Through her writing, she tried to describe what happens in the brain when we experience “communication”,  also analysing how technological devices affects our perception on reality by mimicking the feeling of communication. In her writing, she is questioning the possibility of the existence of the “Meta -Zone” field in time and space – that are portrayed in the exhibition, which could be perceived by the brain through imagination, but also feeling real for the individuals, as the brain is wired and connected on sensing and sensations in order to interpret.

 

 

 

The text is in Croatian language:

Izložbom Deus Ex Machina autorica kroz tri serije, The View, Meta Zone i Deus, istražuje ljudsku komunikaciju kao promjenjivo stanje svijesti, odnosno uvlači nas u atmosferu svoje „metazone“ – apstraktnog komunikacijskog entiteta u kojem je sve moguće, koji mijenja svoje manifestacije, te koji u ovim djelima poprima gotovo taktilnu strukturu. Djela s jedne strane naglašavaju fraktalnu geometrijsku strukturu metazona, a s druge strane fluidnost i plastičnost entiteta. Autorica također sugerira i bitnu ulogu posrednika u toj komunikacijskoj metazoni, odnosno medija (instrumenata) koji u tom kontekstu poprimaju ulogu božanstva, ulogu koju u neposrednoj komunikaciji ima prvenstveno svijest, jedna od najvećih misterija neuroznanosti.

Isto kao i većina objekata i pojava u prirodi, mozak ima fraktalnu strukturu. Pitanje je, možemo li ljudsku svijest svesti na neka matematička pravila i pronaći obrasce koji ju oblikuju? Možemo li i komunikaciju svesti na deterministička pravila fraktalne geometrije koju susrećemo u prirodi, kao što su primjerice sustav antitijelo-antigen, odnosno princip ključ-brava? (Analogno tome, ako struktura input (ključ) informacije odgovara kalupu (brava) kojeg sugovornik ima formiran u sebi i dolazi do prepoznavanja  ili točnije – razumijevanja. To je stoga jer je došlo do poklapanja. Isto tako, ako ne dođe do poklapanja, nema niti uspješne komunikacije, odnosno, stvaraju se šumovi i blokade koji otežavaju daljnju komunikaciju, čime se može izgubiti interes za taj proces.) U ciklusu The view autorica na dojmljiv kaleidoskopski način prikazuje svoju viziju komunikacijskih kanala koji poprimaju fraktalna pravila samosličnosti, sa beskonačno mnogo mogućnosti. Zapravo komunikaciju i možemo svesti na beskrajne mogućnosti puteva kojima se možemo kretati, a kojim ćemo putem krenuti, ovisi o feedbacku koji dobivamo od sugovornika. Sam komunikacijski output uvelike je određen perceptivnim inputom budući da su to paralelni procesi koje naš mozak istovremeno procesuira. Zato je vrlo bitno percipiranje sugovornika svim osjetilima, kako bi komunikacija bila što čišća odnosno što manje zagađena šumovima. Pitanje je, u kolikoj mjeri tehnološki posrednici zagađuju te puteve?

Ljudski mozak plastičan je organ kojeg cijelo vrijeme oblikuju doživljaji i iskustvo, a sve je više dokaza koji ukazuju da je klasičan pogled na neuroplastičnost kao proces svojstven samo mladom mozgu, daleko od stvarne situacije. Ta plastičnost očituje se i u komunikacijskim putevima, koji čine dinamičnu strukturu na koju uvelike utječu specifične moždane postavke sugovornika te angažiranost različitih perceptivnih puteva. U ciklusu Meta Zone, autoričin prikaz metazona poprima fluidnost i dinamiku plastičnosti, a djela istovremeno stvaraju osjećaj ugode, ali i uznemiruju. Vizija metazone kroz ova djela asocira na atmosferu koju stvaraju prisjećanja – moždani procesi koji nas vode kroz informacije koje su u mozgu kvalitetnije pohranjene i bolje umrežene ukoliko su percipirane pomoću više osjetila te ako su emotivno obojene.  Mogu li posredne metazone doseći intenzivnost doživljaja koju pruža neposredna komunikacija?

Živimo u doba eksponencijalnog rasta mogućnosti komunikacije, odnosno mogućnosti biranja komunikacijskih sredstava tj. medija koji prate tehnološki napredak te bitno preoblikuju i mijenjaju naše moždane postavke procesom neuroplastičnosti. Međutim, još uvijek je teško procijeniti i brojne su nesuglasice oko toga koliko na taj način intenzivirana komunikacija zapravo narušava kvalitetu komunikacije, odnosno otvara prostore komunikacijskim šumovima. Koja je uloga tehnoloških posrednika u strukturi i stvaranju metazona? Moze li metazona ograničena posrednikom stati uz bok bogatoj metazoni koja se stvara prilikom komunikacije u kojoj posrednika nema, već su uključena osjetila koja  omogućuju sve perceptivne inpute i outpute koji su potrebni za intimu? Postaje li taj posrednik, koji je prema sugestiji autorice u ciklusu Deus često ekran, neka vrsta božanstvene figure koja se svojom prisutnošću mijenja, spašava i preoblikuje našu percepciju bliskosti, i da li je tada bliskost uistinu realna ili je umjetna kreacija naših internih metazona?

Ova izložba svakako potiče na promišljanje o novim okolnostima koje utječu na razvoj čovjeka i njegovih odnosa kroz razne oblike tehnoloških posredništva. Postavlja pitanja kojima se bavi i sama znanost, no autorica ovdje kroz vizualnost i umjetnost, sugerira, rekreira i prikazuje zamišljeni svijet komunikacijskih kanala kojima se hrani tehnički posrednik, proziva na svjesnost o istom te ostavlja prostor za razne mogućnosti interpretacije stvarnosti.  Pitanje je, da li će ovaj civilizacijski fenomen posredničke komunikacije zauvijek promijeniti komunikacijski proces? Možda će upravo neposredna komunikacija i fizička bliskost postati neshvatljivi fenomeni i to puno prije nego što to naslućujem.©

Dr. sc. Petra Dolenec, dipl. ing. biol., prof. biol.

Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci